Zona sumraka

Imam osjećaj kao da sam uletjela u neki film gdje su svi ludi i svi nešto rade i sve se dešava, a ništa nema logike i smisla.

Imam jako izraženu empatiju i, mada nisam nikog izgubila u Srebrenici, boli me sama pomisao, ispred očiju mi stalno oni snimci jadnih izmučenih ljudi koji su na kraju završili na onakav način. To je užas koji moj mozak ne može da shvati. Ne može. I nikad neće moći. Sjetim je se i mimo jula, a juli mi je posebno težak. Snimci iz Potočara me dotuku svake godine. Užasan je to bol i tuga. Užasan.

A onda slijedi sve ostalo. Moje čuđenje. Prvo čuđenje mi je što je dopušteno da iko sem vjerskih vođa i preživjelih progovori na 11.juli u Potočarima. Imaju sale i dvorane. Imaju televizije, imaju druge gradove. Neka pričaju svi šta hoće, šta žele. Taj dan je dženaza, sjećanje. Taj dan trebaju porodice da žale za svojima, da tišina govori o tome šta je bilo, jer sve one isprazne riječi koje upućuju sa VIP MJESTA (DA, I TO SU NAPRAVILI), meni izazivaju gnušanje, i ne trebaju to slušati ni porodice. Pustite ih na miru, lešinari politički! Možda se ti ljudi i ne pitaju, a možda im i nije do toga… A onda, HEJ!, dolaze na to mjesto i pričaju oni isti koji su uzrok tome. Ne, nemaju pravo progovoriti u Srebrenici. Nemaju.

A onda Vučić se desi. Politički zakuhano prvo sa Orićem, pa sa Rezolucijom. Prvo je ugađao jednima govoreći da nije bio genocid, a onda drugima govoreći da će pružit ruku mira. On. Izabran od Srba nakon onakve ratne prošlosti. On. Dolazi u Potočare. On.

Ruski ambasador je persona non grata, ali Vučić, nakon onakvog komešanja dolazi. Trebali su poštedjeti majke Srebrenice, da ne moraju testirati svoje dostojanstvo. Nije mu trebalo dopustiti da dođe.Ako se nije desio genocid, Vučiću, tvoja ruka pomirenja to nije a mi ne trpimo licemjere.
No, eto došao je. Pozdravlja Merkelovka njegov pokušaj pomirenja. Kojeg? Negiranje genocida, a sam umrljan ratnom prošlošću. Kao teatar apsurda.

Dan ranije zabranjeno onim Srbima, ljudinama, da održe svoe okupljanje u Beogradu. Pitanje sigurnosti, gle?! A pitanje sigurnosti da dođe Vučić, NAKON SVEGA, to definitivno nije pitanje sigurnosti. Ma kakvi. Pustite ga među ljude da prođe.

Onoliko ljudi, kao da su svi dostojanstveni pa da ga u tišini prezru, i kao da su svi odgojeni pa da ne psuju.

Pravljenje onakve ceremonije je napravilo utisak ljudima da nisu na dženazi, nego da su na nekom skupu. Pa se nađoše takvi, nedostojanstveni i neodgojeni i počeše ga prozivati i tjerati.

Neko se čudi? Neko se ibreti? Totalno neočekivano, zar ne? Ah, strašno. Užasno. Oni isti mediji koji tobože žale za Srebrenicom i odaju počasti sada prihvatiše Vučića kao žrtvu, kao samog Isusa mirotvorca i sveca, njegovu ruku pomirenja i OŠTRO osuđuju napad. Ah, užasa, ah napada.
Stavili Vučića kao svijeću pored plasta sijena, i vjetar puhnu. Kako se pobogu desilo da sijeno izgori??

Savršeno je politika, kurvetina, odigrala ulogu.

Sada se svi sa svih strana izvinjavaju Vučiću. Nemam se kome izvinjavati. Nema se niko ni meni izviniti.
Trebamo se svi izviniti žrtvama i preživjelima Srebrenice. Treba se izviniti svaki Srbin koji je glasao za Vučića, treba se cijela politička elita Bosne i Hercegovine izviniti što je dopušteno da se desi ono juče u Srebrenici. Majkama Srebrenice prvo, ne Vučiću! Trebaju se one neuke i glupe, primitivne tikve izviniti što su NA DŽENAZI pravili nered. Trebaju se izviniti svi mediji od ovim bh pa do američkog foks njuza, što su to predstavili kao napad na pomirenje a ne napad na nekog ko je bio direktni učesnik svega što se dešavalo za vrijeme rata u BiH,trebali su to predstaviti kao napad na licemjerje, na onoga ko je napravio savršene uvjete da se desi onaj napad na njega.  U najgorem mogućem trenutku i na mjestu gdje se nije smio desiti taj napad! Ali licemjerje je napadnuto!

Koja politička igra! Koji politički performans! Jesam li ja luda ovdje ili su drugi?