The night is whispering :”Something good is about to happen”, while I slowly follow his footsteps. Distant train is sliding throught the darkness, carrying sleepy people to new places. The night is still whispering:” Don’t worry, something good is about to happen”. He looks at me with the smile on his tender lips. The night is right, something good is happening. His smile is getting wider, bright in the night. Oh, sweet spring night! I will breathe you in, I will embrace you and sense you. His hand is warm in mine. His eyes are on me, intoxicating. Oh, sweet innocent night, I ll inhale you in my soul! One moment in time, one closeness, one still moment in his arms,holding him with innocence of a child. Listening him breathe. My arms are his shield, I ‘ll protect him and will be protected. In my arms, world stopped spinning for a while. Good bye is such a hurtful notion after, but the memory stays, the one beautiful moment frozen in time, in my mind. Grateful heart is happy and cherish it.
All my designs simplified, and all of my plans…
Skoro dvije godine kako mi se zivot iz temelja promijenio. Zapravo, ne zivot per se. Ja sam se promijenila. Mozda prisiljena na to, no nema veze. Mogla bih reci na gore se promijenilo. Izgubila sam jedinog covjeka kojeg sam voljela, a dobila dijagnozu s kojom mi valja zivjeti do kraja zivota. No, prgavica kakva jesam, to mi je dalo samo elana da sve drugo radim. Zavrsila sam fakultet, polozila drzavni, dobila licencu. Naucila svirati gitaru. Obnovila svoje vozacko, zardjalo znanje heh. Naucila njemacki jezik. Dala sam sebi I sansu da upoznam nekog novog. Mnogo njih. Ali… Sada… Prosto sam prazna. Prosto na samu naznaku osjecaja, ispuni me,ne, preplavi me osjecaj tuge, neceg konacnog I neopisivo melanholicnog. Kao da vec na celu te osobe pise:”Povrijedit ce te, otici ce, nestat ce”. “Sto siri njegov osmijeh sada, sutra hladniji pogled ce biti”. Mada I ta naznaka osjecaja se ne javlja vise. Ostavila sam dusu na vjetrometini, I prehladila se. Imam li u sebi vise osjecaja, snage, da ponovo pokusavam I nadam se , I cekam te proklete poruke I pozive I sve ostalo sto ide u sluzbu upoznavanja nove osobe? Ne.Mislim da ne. Odlucila sam da odselim I da pokusam pronaci svoje mjesto pod nebom negdje drugo. Pakujem kofere. Trebalo mi je pola sata da iz ruke ispustim njegov parfem, tu uspomenu na njega, I da bacim u smece. Dio svoje duse sam bacila. Ali miris, taj miris… Prokleti miris… Ne, nije vise dio mog zivota. Nisam nesretna, nisam ocajna. Osjecam se dobro vecinu vremena. Eto, desi se trenutak, desi se uspomena.Ali dobro sam. Naravno da sam dobro. Bicu jos bolje kad odem hiljadama kilometara daleko. Mora postojati neko mjesto za mene. Odlicno sam, tako ponosna na sebe. Zelim samo jos djelic one djetinje radosti. Odlicno je I ovako, biti svjestan sebe I biti cvrsto na zemlji s obje noge. Kao prava odrasla.
happy on the outside
Suze i ocajnicko nedostajanje i nisu tako strasni. Znas da ce proci, znas da niko nije plakao do kraja zivota. Najteze je kad dodje onaj period kad nema suza, kad tiha patnja obuzme dusu. To nikad ne znas koliko ce trajati. A jos ako taj osjecaj tezine i tihog nedostajanja se vremenom pojacava, poklekne covjek i zabrine se. Razum i racionalisanje, svi postupci, svi pokusaji, sve, sve dolazi u pitanje i izgubi se u jacini tog tihog nedostajanja. Fali mi. Fali mi. I to nema veze s razumom. Nije ni zasluzio. A pretpostavljam da nije ni uzvraceno. Mrzim cinjenicu sto se ova ljubav koju nisam uspjela ugasiti, odvaja od mene, postaje vlastiti entitet. Postoji sama za sebe, iznad mene. Tek postoji. Nista ne trazi i ne zeli. Samo postoji. Nije mi cudno sto me mjesta gdje smo se vidjali podsjecaju, pa ni haljinice koje sam nosila i koje je hvalio. Ali sam se neki dan pogledala u ogledalo i vlastite smedje oci su me podsjetile na njegove plave.
Sve sto se desavalo, sav moj trud, sve je uzalud. Nista ga nije potisnulo iz sjecanja, iz duse. Uzasava me misao da je negdje, daleko, smije se bez mene, zivi bez mene, ne misli na mene. Jos bi mi strasnija misao bila da nije sretan. Kako se covjek oporavi od tog da je izgubio srodnu dusu? Kako da nastavi dalje a da mu buducnost ima smisla? Koliko jos vremena? Eh…
funny head
Pricam ja prijatelju kako hocu sve i sada, kako sam nestrpljiva. A on ce meni, mudro kao sam Buda, i hljebu treba vremena da nadodje, nemoj biti nestrpljiva. A ja jesam. Sta cu. Hocu da znam na cemu sam, kamo ovo ide i da li ide. Moj “the one” je ili spor ili pak ne toliko zainteresovan kako sam mislilla. Valjda sam naucila na muskarce koji znaju sta zele i koji su mi odmah pokazivali svoje namjere. Ovo, mlako i polako, meni je cudno. Dici ruke od njega, zao mi. Cekati, vraski tesko i obuzima mi previse misli. Da ja budem dominantna koja ce da gura naprijed, ne cini se kao plodonosna opcija. Ili cu biti naporna ili cinit se ocajna. A mogu biti blesava kakva sam cesto i prosto ga pitati. To mi se pak cini kao i prva opcija udruzena sa trecom. Odgurnut cu ga i znajuci to, digla sam ruke. Zasto to ljudi rade? Te igrice. Zar nije lakse-hoces neces? I onda mozemo nastaviti dalje svojim putem. Mozda sam zbilja prebrza. Mozda drugima treba vise vremena da obrade sve informacije i osjecaje. Ne kao ja, znam odmah sta hocu a sta ne i idem u skladu s tim. Tvrdim, ludom glavom, i neuspjesnim sistemom, da ipak treba. iic za osjecajem a ne za oprezom. Ako zelis nekog kraj sebe, dovedi ga blizu sebe, kvragu pravilo da trebas trpiti i odvajati se ne bi li se cinio misterioznijim. Eto, izrekoh sve, i opet ne znam kako postupit. Mudro ili srcem. Hoce li mi brzopletost unistiti potencijalno dobro? Treba mi zivotni savjetnik heh.
lame loves
Otkako sam narasla preko metar i po, jedna zelja mi kola venama, a to je da volim i da mi bude uzvraceno na tu ljubav. Sjecam se te prve ljubavi prema visokom, crnom decku iz skole. Djevojcice su govorile kako je lijep a ja sam mislila da ima velik nos. Onda igrom slucaja, bila mi je potrebna njegova pomoc i on je bio najljubaznije bice koje sam dotad upoznala. Zaljubila sam se u to. Onda smo se sprijateljili. Jedne prilike sam tek natuknula svoje osjecaje prema njemu. Ma ni izgovorila. I on je nestao, poceo me izbjegavati. To je moj prvi susret sa ljubavi. Potom sam upoznala drugog decka koji se divno ophodio prema meni. Njemu nikad nisam nista rekla. Voljela sam ga izdaleka, brinula se o njemu kad god mi se ukazala prilika. Bila sam vjerna toj ljubavi 4 godine. Poslije toga sam imala “simpatiju”, prestari da se tako nazivamo, ali nismo uspjeli da to ostvarimo, oboje prevelike kukavice da iskazemo otvoreno emocije. On je nastavio dalje i nedavno su mu svadbena zvona zvonila. Nakon njega je u moj zivot usao covjek s kojim sam saznala kako izgleda kada volis nekoga vise od sebe. Uzeo mi je srce i dusu, mozda i svoju dao. Sigurno je dao. Ali ne i zivot. U njegov zivot se nisam ja uklapala. Tu ljubav sam skupo platila, rijetke trenutke srece i one divne poglede. Da, volio me, to znam. Kao sto sam i znala da je sve od danas do sutra. To me ubijalo. To od danas do sutra je trajalo par godina previse. Nakon njega i pustosi, uspravila sam se, otresla prasinu i pokusala ostaviti srce otvoreno. A zakucao je jedan naocit decko, jako sarmantan, prepun vrlina. Pomislila sam, je li moguce da bih mogla dozivjeti napokon tu ljubav, dvoje ljudi koji setaju ulicom sa rukom u ruci. Bez prepreka. No, kako vatra se rasplamsa, tako se i ugasi. Voljela bih da imam objasnjenje. Nesto. Sta se desilo. Ali nemam. Nakon te price, jos jedna. Identicna. I kad sam napokon pomislila, dosta je bilo nade, dosta je bilo te ceznje, moras biti samoj sebi dovoljna, pojavi se on. Niodakle. Bio je u mojoj blizini oduvijek, a nikad se nismo sreli, vidjeli. Kad je usao u prostoriju, prosto me zapljusnuo val energije. Neceg posebnog, neobjasnjivog. Poslije toga me pozvao na pice. Satima smo pricali. Recitovao mi moju omiljenu pjesmu. Cinilo se da je on taj. The one. Osjecaj koji nikad ranije nisam imala, ne takav. I sad, dok se jos uvijek upoznajemo, strah me da upropastim.Strah me da ne kazem nesto pogresno. Ma strah me da disem. Strah me da ce otici a da opet necu znati sto. Strah me te nase nevjerovatne slicnosti. Jer ako s njim ne uspijem, zar postoji neko slicniji. Onda i ne postoji neko za mene. Strah me i straha. Pozelim da pobjegnem. Da mu ne dam sansu da mi jos jednom se srce slomi. Eto, priznala sam napokon sebi da sam tek djevojcica koju i sad boli srce. Ono isto koje nikad nije zaraslo, iznova su otvarali sav. No, mozda i ne zasluzujem ljubav. Mnogi su me zeljeli, trazili, nudili ljubav, a ja sam ih odbila. Sta cu, neuka sam. Voljna biti najbolja, pruziti samo najbolje. Ali samo onima koji nose tu cudnu baklju u sebi koju prepoznam i za kojom zudim. Mozda ne zasluzujem tu baklju. Mozda mi nije sudjena. O da, imam bitnijih stvari za brinuti u zivotu. No, sta cu. Onaj djevojcurak od prije 15 godina u meni je jos ziv.
Down in a hole, losing my soul…
Ponekad se desi, u moj zivot doluta nesto prelijepo. Poput melodije. Ispuni mi bice. Zatreperim. Ponadam se. Mnostvo lijepih trenutaka, sitnica, ucine da se osjecam lijepo, drago. Voljeno, bitno. Pazeno. Njezan pogled. Dodir ruke. Pazljivo slusanje. Mnostvo rijeci. Onih koje mi gode. U kojima prepoznam sebe, dio svoje duse. I kad te pomiluje tako blag povjetarac, kad ti probudi cula, pomisao da to gubis je bolna. I samotna. Kad to izgubis, ode jos jedan djelic tebe, jedan od onih djelica gdje se nada skriva. I svaki put je teze. Vrijeme prolazi, sve je manje nade. Da ce ijedna melodija da mi duze pjeva. A kamoli da me prati do posljednjeg pocinka…
the man with scars
Teški su ožiljci koji se nose na duši. Imaju svoju posebnu gravitaciju, težinu. Vuku nadole jače nego da su od olova. Što više godina prođe, više ih se nakupi. I onda postanemo bojažljivi. Oprezni. I nije to loše, nije to strašno. Odbrambeni mehanizmi rade. Samo da nas to ne spriječi, samo da nam to ne ubije nešto novo, divno. Da nam sreća ne promakne pored nas.
Rock the casbah
Kaže psihijatrija/psihologija, da postoje faze žalovanja za izgubljenom dragom osobom. I taj proces traje od 6 mjeseci do 2 godine. Prva faza je poricanje. Ne možemo vjerovati da smo napušteni. Nije nam još došlo do svijesti šta se dogodilo. Sve oko nas teče normalnim tokom, trudimo se da odrađujemo sve uobičajene aktivnosti , ali ispod te površine je ogromna praznina, strepnja. Druga faza je ona faza jakog bola, tuge, potrage za izgubljenom osobom. U svemu je nalazimo, sve nas podsjeća, sve boli. Pitamo se možemo li vratiti vrijeme, vratiti nju, šta smo to mi pogriješili… Treća faza je faza očaja, bezvoljnosti, shvaćanja da je sve prošlo i da ne možemo nazad… Posljednja bi bila ona kad prihvatamo sve i krećemo dalje, mijenjamo se, život dobija drugi smisao.
Što ovo pišem? Interesantno mi je kako smo mi ljudi slični u svojim reakcijama. Samu sebe sam prepoznala u ovome što neko napisa a nikad me u životu nije vidio. Tako smo svi slični. Tako slično bolujemo.
Još jedno ne znam. Da li smo jaki ako se trudimo svom snagom da ostanemo uzdržani i nedramatični u svom bolu? Ili pak time samo produžavamo agoniju? Možda je hrabrije prepustit se bolu pa da brže prođemo kroz sve ove faze. Ne znam.
Ja sam negdje između ove druge i treće faze. Tačno na vrijeme kako rekoše ovi psiholozi, peti na šesti mjesec. Vrijeme raspada heh. Shvatiti da ti je neko bio sve, i da ti više nije, je… nemoguće za svariti. Ono što je on bio meni, nije bilo konvencionalno. Samo od sebe nije bilo zdravo dok je i trajalo. Previše sam mu bila privržena. Ovisna. Bukvalno ovisna. Baš bukvalno. Skinuti se sa te droge mi teže pada nego sve ono što mi se ljetos dešavalo. Na koncu, nije slučajno tad mi se sve ono desilo i sa zdravljem. Ah kako bih ja sad dijelila pametnjakovićke savjete da je neko drugi u pitanju. Govorila bih tako smiono i samouvjereno-gdje ce ti iko biti bitniji od tvog zdravlja?! Ajd sad sebi to reci. Da te vidim.
Valjda ne možemo da kontrolišemo osjećaje i uz najjaču želju. Ne možemo sebe kontrolisati previše. Ono nesvjesno je jače od svjesnog, ponekad. Često. Sve je to valjda sudbina. I svi se borimo kako znamo i umijemo. Neko isprazni žuč na nekom blogu, eto. Pa se vrati nazad iz virtuelnog i izgleda sasvim ok i normalno.
Moje bolove u mišićima i zglobovima je doktorica okarakterisala kao “extraintestinalnu egzarcebaciju bolesti”. Ukratko, pokazatelj da nisam ušla u remisiju…
Ova malaksalost i bolovi me čine i mrzovoljnom. Nisam baš dobra ni u međuljudskim odnosima. Osjećam se usamljeno. Ponekad mi se čini kao da lebdim iznad svih tih ljudi, osamljeno, udaljeno i distancirano. Umorna od gluposti, sitničavosti, briga, stresa. Totalno emocionalno udaljena od svega.
O da, trebam svakako ispričati i jedan jako smiješan događaj( sarcasm). Zaslužuje da se nađe na blogu, nek me podsjeti za koji mjesec heh. Dogovorim kafu “prijateljsku” sa jednim tipom koji mi se vec par mjeseci sviđa, i povedem drugaricu sa sobom kako ne bi bila sama. Brinula sam se pak da će se ona osjećati izostavljeno. No, desilo se da taj moj “so called friend” ima više zajedničkog sa njom nego sa mnom. Njih dvoje su razgovarali, pronašli milion zajedničkih stvari a ja sam na kraju se počela smijati (više u sebi nego naglas), dignuvši ruke od toga i zabivši glavu u tanjur sa čokoladnim kolačem. Bio je to vraški dobar kolač.
…
And sometimes, rarely, extremely rarely, deep inside my chest I hear a little cry, this little voice that wants tenderness and love, but I just stopped listening to him.
Tako željna ljubavi sam večeras, tako željna…