funny head

Pricam ja prijatelju kako hocu sve i sada, kako sam nestrpljiva. A on ce meni, mudro kao sam Buda, i hljebu treba vremena da nadodje, nemoj biti nestrpljiva. A ja jesam. Sta cu. Hocu da znam na cemu sam, kamo ovo ide i da li ide. Moj “the one” je ili spor ili pak ne toliko zainteresovan kako sam mislilla. Valjda sam naucila na muskarce koji znaju sta zele i koji su mi odmah pokazivali svoje namjere. Ovo, mlako i polako, meni je cudno. Dici ruke od njega, zao mi. Cekati, vraski tesko i obuzima mi previse misli. Da ja budem dominantna koja ce da gura naprijed, ne cini se kao plodonosna opcija. Ili cu biti naporna ili cinit se ocajna. A mogu biti blesava kakva sam cesto i prosto ga pitati. To mi se pak cini kao i prva opcija udruzena sa trecom. Odgurnut cu ga i znajuci to, digla sam ruke. Zasto to ljudi rade? Te igrice. Zar nije lakse-hoces neces? I onda mozemo nastaviti dalje svojim putem. Mozda sam zbilja prebrza. Mozda drugima treba vise vremena da obrade sve informacije i osjecaje. Ne kao ja, znam odmah sta hocu a sta ne i idem u skladu s tim. Tvrdim, ludom glavom, i neuspjesnim sistemom, da ipak treba. iic za osjecajem a ne za oprezom. Ako zelis nekog kraj sebe, dovedi ga blizu sebe, kvragu pravilo da trebas trpiti i odvajati se ne bi li se cinio misterioznijim. Eto, izrekoh sve, i opet ne znam kako postupit. Mudro ili srcem. Hoce li mi brzopletost unistiti potencijalno dobro? Treba mi zivotni savjetnik heh.