Ponekad se desi, u moj zivot doluta nesto prelijepo. Poput melodije. Ispuni mi bice. Zatreperim. Ponadam se. Mnostvo lijepih trenutaka, sitnica, ucine da se osjecam lijepo, drago. Voljeno, bitno. Pazeno. Njezan pogled. Dodir ruke. Pazljivo slusanje. Mnostvo rijeci. Onih koje mi gode. U kojima prepoznam sebe, dio svoje duse. I kad te pomiluje tako blag povjetarac, kad ti probudi cula, pomisao da to gubis je bolna. I samotna. Kad to izgubis, ode jos jedan djelic tebe, jedan od onih djelica gdje se nada skriva. I svaki put je teze. Vrijeme prolazi, sve je manje nade. Da ce ijedna melodija da mi duze pjeva. A kamoli da me prati do posljednjeg pocinka…