All my designs simplified, and all of my plans…

Skoro dvije godine kako mi se zivot iz temelja promijenio. Zapravo, ne zivot per se. Ja sam se promijenila. Mozda prisiljena na to, no nema veze. Mogla bih reci na gore se promijenilo. Izgubila sam jedinog covjeka kojeg sam voljela, a dobila dijagnozu s kojom mi valja zivjeti do kraja zivota. No, prgavica kakva jesam, to mi je dalo samo elana da sve drugo radim. Zavrsila sam fakultet, polozila drzavni, dobila licencu. Naucila svirati gitaru. Obnovila svoje vozacko, zardjalo znanje heh. Naucila njemacki jezik. Dala sam sebi I sansu da upoznam nekog novog. Mnogo njih. Ali… Sada… Prosto sam prazna. Prosto na samu naznaku osjecaja, ispuni me,ne, preplavi me osjecaj tuge, neceg konacnog I neopisivo melanholicnog. Kao da vec na celu te osobe pise:”Povrijedit ce te, otici ce, nestat ce”. “Sto siri njegov osmijeh sada, sutra hladniji pogled ce biti”. Mada I ta naznaka osjecaja se ne javlja vise. Ostavila sam dusu na vjetrometini, I prehladila se. Imam li u sebi vise osjecaja, snage, da ponovo pokusavam I nadam se , I cekam te proklete poruke I pozive I sve ostalo sto ide u sluzbu upoznavanja nove osobe? Ne.Mislim da ne. Odlucila sam da odselim I da pokusam pronaci svoje mjesto pod nebom negdje drugo. Pakujem kofere. Trebalo mi je pola sata da iz ruke ispustim njegov parfem, tu uspomenu na njega, I da bacim u smece. Dio svoje duse sam bacila. Ali miris, taj miris… Prokleti miris… Ne, nije vise dio mog zivota. Nisam nesretna, nisam ocajna. Osjecam se dobro vecinu vremena. Eto, desi se trenutak, desi se uspomena.Ali dobro sam. Naravno da sam dobro. Bicu jos bolje kad odem hiljadama kilometara daleko. Mora postojati neko mjesto za mene. Odlicno sam, tako ponosna na sebe. Zelim samo jos djelic one djetinje radosti. Odlicno je I ovako, biti svjestan sebe I biti cvrsto na zemlji s obje noge. Kao prava odrasla.