Prijateljstvo je često korišten pojam koji je meni nevjerovatno apstraktan. Hiperosjetljiva kakva jesam, primjećujem sve sitnice i nijanse ponašanja i lako se hladim od ljudi kad urade nešto što meni ne godi. Možda sam i previše očekivala pa onda se razočaram. Elem, vazda sam puno očekivala i vazda se razočaravala u prijatelje.
No, upoznah nju, bila je drugačija, privržena, dobra, draga, lijepa. Postadosmo prijateljice i po prvi put u životu sam mogla reći da zaista imam prijateljicu. Ne poznanicu nego baš nekoga za koga možeš reći da je tu za tebe.
E sad…, ima jednu manu koju ja inače ne trpim kod ljudi, ali njoj je trpim hehe. Naime, strašno kuka! Izgleda lijepo ali uvijek nalazi sebi mane i komentariše ih. Onda ja moram da joj objašnjavam da to nije tako. Kakav god da je stres, recimo oko fakulteta, ona to uveliča jedno pedeset puta. Oko neke sitnice napravi paniku, zove i jada se pa je moram tješiti i objašnjavati da to nije strašno što na kraju i ispadne najobičnija sitnica. Kad je imala problem s drugom prijateljicom pričala je o tome dugo i naširoko stalno se iznova vraćajući na tu temu. Dovoljno smo bliske da možemo jedno drugoj reći sve pa time se neće ona naljutiti ukoliko joj kažem da je dosadila s tom temom heh. Međutim, naporno je. Stalno nekoga dizati, stalno slušati kuknjavu, i to nerealnu kuknjavu, gdje nema potrebe za njom.
Pošto sam direktna, mnogo puta sam joj skrenula pažnju na to, ali ne možeš nekoga promijeniti… Ne vidim da to ona može promijeniti, a prilično je iscrpljujuće u međuljudskim odnosima … Kao realan pokazatelj situacije je to da zadnjih mjesec-dva otkako se meni desilo toliko toga ja nijednom nisam zakukala ni na šta i da pokušavam pronaći put i načine rješavanja nagomilanih problema, a da sam slušala kako je njoj teško oko nekih stvari i problema koje ja imam pomnoženo sa 10.
Ne znam, nekako sam umorila se od te priče. Ne znam kako se postaviti. Volim je, voli i ona mene, ali mi fali energije za njenu konstantnu dramu. Treba mi pozitivnog, treba mi opuštenog, treba mi nehajnog heh. Ne mogu da trpim ničiji grč… Ne znam fkt šta da mislim i radim…
p.s. Zašto osjećam grižnju savjesti zbog ovog posta… heh
Ko mrgud cu kazati da mrzim kuknjavu iako sam imala period kad sam kukala sama nas sobom 😀
Ma svi se mi požalimo i pojadamo i kukamo, ali nekad. Želimo malo utjehe i ljubavi i pažnje, maženja i dizanja ega heheh. Ali kad je to šablon razgovora, kad se svodi na to da tebe stalno neko treba dizati, onda je iscrpljujuće za tu drugu osobu. Stalno mu uzimaš energiju, kradeš je… E to se meni sad dešava s njom. Voljela bih da znam kako da joj kažem ovo a da je ne povrijedim…