Juče zabilježih djelić misli pa sad kontam da uopće nije loše voditi ovako evidenciju, da ostanem na ovom putu kojim zakoračih.
Opet ne želim da trčim pred rudu. Ne želim da imam liste niti šta bih morala činiti, niti kako se ponašati niti perfektnu zamisao o savršenom životu. Samo djelići navika da se mijenjaju. Samo dijelići misli da se prilagođavaju jednom pozitivnijem gledištu.
Polako i oprezno, nježno i blago. Onako kako bih s najdražim prijateljem se ophodila. Pročitah negdje nešto lijepo. Ne sjećam se tačno kako je išlo ali opisano je kada nekoga volimo i bitan nam je, nikad ga ne bismo ponižavali, nikad mu ne bismo govorili da nešto ne zna, uvijek bismo ga podržavali i isticali mu vrline itd itd. E sad, zamisli da je ta osoba – ti sam. I zamislila sam. Ta osoba sam ja. Ko mi je bitniji od mene same? Zašto sam onda tako okrutna prema samoj sebi? Zašto sebi tražim mane, zašto sebi ne opraštam, zašto sebi ne želim dobro, najbolje? Zar nisam uvijek prijateljici davala savjete o tome kako će se nositi sa problemima, zar je nisam tješila i objašnjavala joj kako nije ona kriva kad nešto krene naopako? Zar nisam uvijek drugima govorila da su divni baš takvi kakvi jesu i da pozitivnost je ono što druge privuče? I mislila sam to! Dakle, šta čekam da počnem samoj sebi to govoriti ? Analogno, sve to vrijedi za mene. 🙂
E sad, o onim mini daily sitnicama :D. I dalje se držim onog JUST DO IT. Ustajem u 8, ostavila sam otvorene zavjese tako da me sunce istjera iz kreveta, pa je to lakše. Onaj ko se borio sa lošim raspoloženjem, zna kako je primamljivo ne ustajati iz kreveta po cijeli dan i ne suočiti se s bilo čim. E taj dio sam uspjela prevazići. Ono od juče, vrijedi i za danas. Zadnjih nekoliko dana sam odlučila i da ubacim fizičke aktivnosti. Ne trebaju mi upale mišića niti neki ekstremni treninzi, dosad me to svaki put zeznulo-liste i planovi oko toga šta i kako da radim. A onda ne uspijem pratiti tu perfekciju i opet padnem duhom. Zato sam se odlučila na blažu verziju. Vožnja bicikla predveče da udahnem zraka i tek da se blago umorim mi super gode. Čak i snu.
Bolje mi je raspoloženje, i samim tim mi ide i učenje. Ne razmišljam koliko još imam ispita, niti kad ću i šta ću. OPET ne pravim listu. Samo sjednem i čitam, razmišljam i ponavljam ono što čitam. Lakše je tako, bez pritiska.
Hm, jesam li ja to pronašla način konačno budem sretnija i zadovoljnija? 🙂