Odlučila sam da budem sretna. Da napravim svoj život što mogu boljim. Vjerovatno zvuči kao kliše ili kao nešto prelako rečeno, ali nije. Još od srednje škole nekako sam uvijek trčala u tamniju stranu života, misli i reagovanja. Činilo se privlačno, mistično. Biti Goetheov Werther. Nisam bila toga svjesna. Analizirajući sve dosadašnje moje odluke, moja razmišljanja o mnogo čemu i inače moj život, shvatila sam. Ili sam samu sebe pravila nesretnom ili zaista jesam bila depresivna. Lakše mi je prihvatiti činjenicu da sam sama imala uticaja na to. Na tome mogu raditi. Tako da ove riječi i čvrsto vjerovanje u njih: želim biti sretna!, su ogroman korak za mene.
MNOGO toga moram popraviti. MNOGO toga mi treba da bih zaista bila sretna. Pri tome ne mislim na konkretne stvari; novac, izgled, ljubav, prijatelji itd. Mislim na moje viđenje svih tih stvari. Prihvatanje realnosti,prihvatanje onog što ne mogu promijeniti a poboljšati ono što mogu.
Odmah moram da spriječim euforiju i ogromne želje i snove, jer ako ih ne ostvarim, ništa od moje odluke o sreći. Počinjem od dana. Dan po dan. Male stvari. Kao što NIKE reče:just do it!
Znalo se desiti da mi je mrsko ustati iz kreveta, počešljati se, umiti. Jedva se natjeram pljusnuti se po licu vodom. Hodam u pidžami ili nečemu što sam nabacila na sebe a ni na šta ne liči. Pa onda mi se ništa i ne radi niti mi se izlazi iz kuće.
To je prvo što sam počela mijenjati. Umjesto da razmišljam hoću li ili kad ću, samo ustanem. Umjesto da odmahnem u ogledalo, bez previše razmišljanja samo uzmem gel za umivanje i lijepo se umijem. Pa stavim kremu. Pa se počešljam, namjestim lijepo kosu. Pa dodam rumenila na obraze i labelo na usne. Pa nađem nešto, i ako mi se sviđa, ispeglat ću pa obući. Jednostavno, uradim. Možda sitnica za nekoga, i nešto uobičajeno. No, to je djelić mog oporavka. I ponosna sam na sebe zbog toga. Ne mislim previše ni da je to sitnica, uživam u toj mini dnevnoj pobjedi. Dan po dan. Oporavljam svoju dušu.
navijam za tebe 🙂 …pokušaj još nešto, ustati rano, i izaći u jutarnju šetnju, možda i na kahvu ( kad prođe ramazan 🙂 ) , ali baš rano, dok još sunce nije počelo jako grijati, dok su ulice još uvijek skoro puste…kod mene je to otprilike oko pola 7 7 ujutro 🙂
E hvala na podršci :). Nisam baš neki ranoranilac i to mi se baš teško natjerati, ali imam alternativu-vozim bicikl predveče kad zahladni :).
Podržavam te i slažem se s tvojim načinom “oporavka” 🙂 sretno! Držim ti fige :)))
Hvala:). Nisam imala osjećaj da neko ovo čita ovdje hehe. Baš vam hvala, lijepo je ppročitati riječi podrške 🙂
Ma kako da ne, nas par stalnih cita skoro sve na ovom blogu.
Slazem se sa Alkijem, probaj da ustanes rano i da provedes dan na nogama, doduse oko podne dremni, jer ce biti tesko izdrzati. Imala sam slicne situacije, bila u jako losem stanju i znaj da je svaki dan borba, ali je super to sto si shvatila da samo ti mozes na neke stvari uticati i podrzavam te u tome. Samo naprijed, dijeli sa nama i dobre i lose dane 🙂
Ej, hvala :). Pa dobro sam evo već dvije sedmice, nekog “običnog stresa” ima, i povremene tuge, ali uglavnom stabilno raspoloženje uprkos što imam i obaveza i tako to. A dijelit ću, dobro je izbacit iz sistema i loše i dobro. Čak i mišljenja koja ponekad imaš utisak da bi smarala druge heh