Author: svemocnaslabost

Došlo vrijeme da se pregrupišem. Znači, stani i razmisli. Odakle dolazi sva ova moja nervoza? Ko mi to remeti dan da sam čangrizava? Zašto se nerviram? Šta me nervira? Zašto to sebi činim je najvažnije pitanje.

Nije do mene, sve je izvana. Došlo vrijeme da se malo raščisti ta okolina.

Ne mogu mijenjati ljude. Čudim im se, nerviraju me, toliko gluposti na sve strane. Da li mi zaista treba da čitam i slušam tuđa mišljenja koja su fundamentalno protiv mojih uvjerenja? Ne treba mi to.

Krenut ću jednostavno; dosta sa vijestima. Shut down na internet portale i tv dnevnike. Ne treba mi to čuđenje i nerviranje. Sačekajte trenutak, da to odradim. Uradila.

A sad, napolje dokolica. Plan i rad.

I još da ne reagujem na prvu kad se ljudi bore sami za sebe, nego da stanem, razmislim i mudro odaberem put koji će mi donijeti korist a ne svađu.

Uh, da vidimo šta će biti od ovoga…

Gdje nestadoše svi moji principi, sva pravila što sam ih poštovala? Kamo ode moj ponos i ono moje da uvijek održim vlastitu riječ? Pogazih samu sebe. Ostadoh bez dostojanstva. Nisam znala drugačije. Samo sam željela jedno. Sad, stojim i gledam, i ne znam što činiti. Ne znam što misliti. Ne znam što reći. Iznova mi razgovori u glavi se odvijaju. Nikad ispravno da kažem. Nikad ispravan rezultat. Kao ludilo mi dušu izjeda, iznova i iznova jedno te isto. Htjela sam samo jedno. Njega. I tu priča završava. Ne mogu ga ostaviti. To bi mi sačuvalo trunku razuma i sjeme za budućnost iz kog bih možda mogla ponovo isklijati. No, ne mogu ja njega staviti. Jer ako i odem ja prva, biće kao da je on mene ostavio. Jer neće mi reći: Stani…

Neću da ikome budem druga, treća, četvrta, deseta. Neću. Možda je to do mog ponosa, inata, ega, ne znam. No, ne mogu da podnesem taj osjećaj kad mi ga neko nametne. Tada odem. Izbrišem se da me nema. Vjerovatno sam zato uglavnom sama. Nema mnogo ljudi kojima si prvi. I mnogi nemaju u sebi dovoljno tananosti da bi izbjegli to pokazivanje na kom si im mjestu u životu. Zato često odlazim. Nečujno. Neprimjetno. Ne volim nametnuti svoju bitnost, suvišno ju je tražiti od nekoga. Zgrabim kofere i krenem u novu priču. Prijateljsku. Ljubavnu. Poslovnu. Tražim mjesto na svijetu gdje će da me cijene i žele. Gdje ću pružiti ljubav a gdje će mi je uzvratiti. To bajkovito mjesto zaslužujem, kao i svi drugi. I stanice gdje nisam bitna brzo napuštam…

Zakoračih u novi svijet, nova ja. Možda samo zamaskirana novim bojama, a ipak ona stara. Ne znam.  Vidjet ćemo …