Home sweet home

Stigla sam kući. Terapija djeluje. Osjećam se dobro.

Niko ne voli dobiti dijagnozu. Pogotovo hronične bolesti, nečega što ti postane treće ime, kako mi reče jedna ljubazna gospođa u bolnici. No, čini mi se gore je ne znati. Nisam bila ok. Nisam bila uredu. Mučilo me, nedefinisano, potmulo.Više mi nije iza leđa, sad je ispred mene i mogu uzvratiti udarac. Gledam ovo kao početak ostatka mog života. Mnoge vode su se razbistrile za ovih mjesec dana. Prije svega, sad znam. A onda znam i koliko me ljudi vole i cijene. Dobila sam neviđenu podršku sa svih strana. Osjećaj je divan kad vidiš da si ostavio utisak i na ljude s kojima nisi bio intenzivno u kontaktu. Znam i da imam prijatelje koji bi za mene učinili sve. Nisam to znala na ovaj način do ove “nevolje”. O porodici da ne pričam. Sve mi je to pomoglo. I baš sam ok i pozitivna. Nije bilo lako, pretrage, pregledi, neki mučni, teški, te pripreme. Sve sam izdržala smireno i sa strpljenjem. Osjećam i ponos zbog toga. Osjećam neku novu snagu.

Takođe sam shvatila i da onaj za koga bih sve ja učinila ne bi za mene. Konačno je prekinuta ta pupčana vrpca, za sva vremena. Nikad se ne može halaliti ako te neko ostavi bez podrške u teškim trenucima, kad ti je zdravlje u pitanju. Nema tog ponosa i inata koji bi te spriječili u tome da se odazoveš voljenoj osobi u njenom bolu. A on je bio ponosan i oglušio se. Tako da više nije dio mog života. Nikad više. Više mi nikad neće biti potreban, jer sam ovo prošla sama, bez njega. Novo poglavlje na svaki mogući način.

Fakultet je na rubu. Nije mi sad stalo do toga. Pokušat ću šta se može. Ako sustignem, sustignem. Tako je kako je.

Sad slijedi prilagodba, malo drugačiji stil života. Rodtelji su 50000% uz mene na svaki mogući način. Oko svega. Polako se vraćamo normali.

I tako. Show must go on. But my smile still stays on 🙂