Poneka riječ

Danas sam opet stala na vagu i vidjela da sam dobila još na kilaži. Apetit mi je nevjerovatan i stalno  njuškam po kuhinji šta bih mogla pojesti hehe. Osjećam se tako pozitivno i dobro. Toliko konflikata je nestalo iz mene, toliko krivnje, toliko nedoumica.
Juče mi je jedna žena doviknula- curice, jedeš li ti išta? Okrenula sam se ka njoj i samo rekla- curica je bolesna. Onda se ona našla u neobranom grožđu i stala izvinjavati, kao ona je mislila da ja to zbog mode… Nije me povrijedila. Naučila sam da ljudi mogu biti tako neuviđavni i trpati nos gdje mu nije mjesto.

Nekako sam mirnija. Staloženija. Blaža. Uredila sam svoj prostor življenja da je sve onako kako volim. Blista i redom i čistoćom, a i mojom kreativnošću hehe. Nekako imam veću želju za redom u životu trenutno. Možda jer na to mogu uticati pa mi to daje osjećaj kontrole i mira.

Brinem se mnogo o tijelu. Više nego ikad prije. Nokti mi izgledaju sjajno, koža isto. Mljackam se losionima, i špricam parfemima po cio dan hehe. Smiješno kako odjednom mi je do toga. Kao da sam zavoljela svaki aspekt sebe i želim da ga vidim u najboljem izdanju.

Malo mi je to i čudno, umjesto da budem u nekom tugovanju, depresiji, da mi bude loše ili nešto slično, ja zapravo kao da sam sad pronašla neku snagu i volju kakvu nikad nisam dosad imala u životu, bar ne često. Kao da su mi otvorila vrata umjesto zatvorila. Je li to moj neki odbrambeni mehanizam, je li to zapravo odraz toga da napokon znam šta mi je smetalo u životu, je li to olakšanje što znam da sam jaka i zdrava psihički i da sad mogu da se obračunam sa fizičkim… Što god je, za sada, ova moja bolest mi nije nanijela zlo. Otvorila mi je um. Ne znam šta će biti dalje. Zasad je ovako.