Otkako sam narasla preko metar i po, jedna zelja mi kola venama, a to je da volim i da mi bude uzvraceno na tu ljubav. Sjecam se te prve ljubavi prema visokom, crnom decku iz skole. Djevojcice su govorile kako je lijep a ja sam mislila da ima velik nos. Onda igrom slucaja, bila mi je potrebna njegova pomoc i on je bio najljubaznije bice koje sam dotad upoznala. Zaljubila sam se u to. Onda smo se sprijateljili. Jedne prilike sam tek natuknula svoje osjecaje prema njemu. Ma ni izgovorila. I on je nestao, poceo me izbjegavati. To je moj prvi susret sa ljubavi. Potom sam upoznala drugog decka koji se divno ophodio prema meni. Njemu nikad nisam nista rekla. Voljela sam ga izdaleka, brinula se o njemu kad god mi se ukazala prilika. Bila sam vjerna toj ljubavi 4 godine. Poslije toga sam imala “simpatiju”, prestari da se tako nazivamo, ali nismo uspjeli da to ostvarimo, oboje prevelike kukavice da iskazemo otvoreno emocije. On je nastavio dalje i nedavno su mu svadbena zvona zvonila. Nakon njega je u moj zivot usao covjek s kojim sam saznala kako izgleda kada volis nekoga vise od sebe. Uzeo mi je srce i dusu, mozda i svoju dao. Sigurno je dao. Ali ne i zivot. U njegov zivot se nisam ja uklapala. Tu ljubav sam skupo platila, rijetke trenutke srece i one divne poglede. Da, volio me, to znam. Kao sto sam i znala da je sve od danas do sutra. To me ubijalo. To od danas do sutra je trajalo par godina previse. Nakon njega i pustosi, uspravila sam se, otresla prasinu i pokusala ostaviti srce otvoreno. A zakucao je jedan naocit decko, jako sarmantan, prepun vrlina. Pomislila sam, je li moguce da bih mogla dozivjeti napokon tu ljubav, dvoje ljudi koji setaju ulicom sa rukom u ruci. Bez prepreka. No, kako vatra se rasplamsa, tako se i ugasi. Voljela bih da imam objasnjenje. Nesto. Sta se desilo. Ali nemam. Nakon te price, jos jedna. Identicna. I kad sam napokon pomislila, dosta je bilo nade, dosta je bilo te ceznje, moras biti samoj sebi dovoljna, pojavi se on. Niodakle. Bio je u mojoj blizini oduvijek, a nikad se nismo sreli, vidjeli. Kad je usao u prostoriju, prosto me zapljusnuo val energije. Neceg posebnog, neobjasnjivog. Poslije toga me pozvao na pice. Satima smo pricali. Recitovao mi moju omiljenu pjesmu. Cinilo se da je on taj. The one. Osjecaj koji nikad ranije nisam imala, ne takav. I sad, dok se jos uvijek upoznajemo, strah me da upropastim.Strah me da ne kazem nesto pogresno. Ma strah me da disem. Strah me da ce otici a da opet necu znati sto. Strah me te nase nevjerovatne slicnosti. Jer ako s njim ne uspijem, zar postoji neko slicniji. Onda i ne postoji neko za mene. Strah me i straha. Pozelim da pobjegnem. Da mu ne dam sansu da mi jos jednom se srce slomi. Eto, priznala sam napokon sebi da sam tek djevojcica koju i sad boli srce. Ono isto koje nikad nije zaraslo, iznova su otvarali sav. No, mozda i ne zasluzujem ljubav. Mnogi su me zeljeli, trazili, nudili ljubav, a ja sam ih odbila. Sta cu, neuka sam. Voljna biti najbolja, pruziti samo najbolje. Ali samo onima koji nose tu cudnu baklju u sebi koju prepoznam i za kojom zudim. Mozda ne zasluzujem tu baklju. Mozda mi nije sudjena. O da, imam bitnijih stvari za brinuti u zivotu. No, sta cu. Onaj djevojcurak od prije 15 godina u meni je jos ziv.