Suze i ocajnicko nedostajanje i nisu tako strasni. Znas da ce proci, znas da niko nije plakao do kraja zivota. Najteze je kad dodje onaj period kad nema suza, kad tiha patnja obuzme dusu. To nikad ne znas koliko ce trajati. A jos ako taj osjecaj tezine i tihog nedostajanja se vremenom pojacava, poklekne covjek i zabrine se. Razum i racionalisanje, svi postupci, svi pokusaji, sve, sve dolazi u pitanje i izgubi se u jacini tog tihog nedostajanja. Fali mi. Fali mi. I to nema veze s razumom. Nije ni zasluzio. A pretpostavljam da nije ni uzvraceno. Mrzim cinjenicu sto se ova ljubav koju nisam uspjela ugasiti, odvaja od mene, postaje vlastiti entitet. Postoji sama za sebe, iznad mene. Tek postoji. Nista ne trazi i ne zeli. Samo postoji. Nije mi cudno sto me mjesta gdje smo se vidjali podsjecaju, pa ni haljinice koje sam nosila i koje je hvalio. Ali sam se neki dan pogledala u ogledalo i vlastite smedje oci su me podsjetile na njegove plave.
Sve sto se desavalo, sav moj trud, sve je uzalud. Nista ga nije potisnulo iz sjecanja, iz duse. Uzasava me misao da je negdje, daleko, smije se bez mene, zivi bez mene, ne misli na mene. Jos bi mi strasnija misao bila da nije sretan. Kako se covjek oporavi od tog da je izgubio srodnu dusu? Kako da nastavi dalje a da mu buducnost ima smisla? Koliko jos vremena? Eh…