Svemoćna slabost

Imam osjećaj kao da sam uletjela u neki film gdje su svi ludi i svi nešto rade i sve se dešava, a ništa nema logike i smisla.

Imam jako izraženu empatiju i, mada nisam nikog izgubila u Srebrenici, boli me sama pomisao, ispred očiju mi stalno oni snimci jadnih izmučenih ljudi koji su na kraju završili na onakav način. To je užas koji moj mozak ne može da shvati. Ne može. I nikad neće moći. Sjetim je se i mimo jula, a juli mi je posebno težak. Snimci iz Potočara me dotuku svake godine. Užasan je to bol i tuga. Užasan.

A onda slijedi sve ostalo. Moje čuđenje. Prvo čuđenje mi je što je dopušteno da iko sem vjerskih vođa i preživjelih progovori na 11.juli u Potočarima. Imaju sale i dvorane. Imaju televizije, imaju druge gradove. Neka pričaju svi šta hoće, šta žele. Taj dan je dženaza, sjećanje. Taj dan trebaju porodice da žale za svojima, da tišina govori o tome šta je bilo, jer sve one isprazne riječi koje upućuju sa VIP MJESTA (DA, I TO SU NAPRAVILI), meni izazivaju gnušanje, i ne trebaju to slušati ni porodice. Pustite ih na miru, lešinari politički! Možda se ti ljudi i ne pitaju, a možda im i nije do toga… A onda, HEJ!, dolaze na to mjesto i pričaju oni isti koji su uzrok tome. Ne, nemaju pravo progovoriti u Srebrenici. Nemaju.

A onda Vučić se desi. Politički zakuhano prvo sa Orićem, pa sa Rezolucijom. Prvo je ugađao jednima govoreći da nije bio genocid, a onda drugima govoreći da će pružit ruku mira. On. Izabran od Srba nakon onakve ratne prošlosti. On. Dolazi u Potočare. On.

Ruski ambasador je persona non grata, ali Vučić, nakon onakvog komešanja dolazi. Trebali su poštedjeti majke Srebrenice, da ne moraju testirati svoje dostojanstvo. Nije mu trebalo dopustiti da dođe.Ako se nije desio genocid, Vučiću, tvoja ruka pomirenja to nije a mi ne trpimo licemjere.
No, eto došao je. Pozdravlja Merkelovka njegov pokušaj pomirenja. Kojeg? Negiranje genocida, a sam umrljan ratnom prošlošću. Kao teatar apsurda.

Dan ranije zabranjeno onim Srbima, ljudinama, da održe svoe okupljanje u Beogradu. Pitanje sigurnosti, gle?! A pitanje sigurnosti da dođe Vučić, NAKON SVEGA, to definitivno nije pitanje sigurnosti. Ma kakvi. Pustite ga među ljude da prođe.

Onoliko ljudi, kao da su svi dostojanstveni pa da ga u tišini prezru, i kao da su svi odgojeni pa da ne psuju.

 

Pravljenje onakve ceremonije je napravilo utisak ljudima da nisu na dženazi, nego da su na nekom skupu. Pa se nađoše takvi, nedostojanstveni i neodgojeni i počeše ga prozivati i tjerati.

Neko se čudi? Neko se ibreti? Totalno neočekivano, zar ne? Ah, strašno. Užasno. Oni isti mediji koji tobože žale za Srebrenicom i odaju počasti sada prihvatiše Vučića kao žrtvu, kao samog Isusa mirotvorca i sveca, njegovu ruku pomirenja i OŠTRO osuđuju napad. Ah, užasa, ah napada.
Stavili Vučića kao svijeću pored plasta sijena, i vjetar puhnu. Kako se pobogu desilo da sijeno izgori??

Savršeno je politika, kurvetina, odigrala ulogu.

Sada se svi sa svih strana izvinjavaju Vučiću. Nemam se kome izvinjavati. Nema se niko ni meni izviniti.
Trebamo se svi izviniti žrtvama i preživjelima Srebrenice. Treba se izviniti svaki Srbin koji je glasao za Vučića, treba se cijela politička elita Bosne i Hercegovine izviniti što je dopušteno da se desi ono juče u Srebrenici. Majkama Srebrenice prvo, ne Vučiću! Trebaju se one neuke i glupe, primitivne tikve izviniti što su NA DŽENAZI pravili nered. Trebaju se izviniti svi mediji od ovim bh pa do američkog foks njuza, što su to predstavili kao napad na pomirenje a ne napad na nekog ko je bio direktni učesnik svega što se dešavalo za vrijeme rata u BiH,trebali su to predstaviti kao napad na licemjerje, na onoga ko je napravio savršene uvjete da se desi onaj napad na njega.  U najgorem mogućem trenutku i na mjestu gdje se nije smio desiti taj napad! Ali licemjerje je napadnuto!

Koja politička igra! Koji politički performans! Jesam li ja luda ovdje ili su drugi?

Slučajno negdje neko okaci link za fb stranicu koja se zove nešto tipa -Istina o Srebrenici. Ćirilica. I onda slijede linkovi i komentari. Toliko neukosti, nepismenosti, mržnje, ogavnih stvari. Toliko laži. Toliko zla. Tuga me preplavila zbog izgubljene čovječnosti, ljudskosti.  Zbog bijede ljudskog roda.
A onda naletjeh na oznaku #7hiljada i otvorim tu stranicu. Kao melem na ranu mi je bio sve ono što sam čitala. Tako lijepo, razumno, pismeno, tako prepunjeno svim suprotnim osobinama one druge grupe.
No, osim krucijalne razlike u svrhi obje grupe, ono zašto pišem ovo jeste- osjetila se ogromna razlika u intelektu, načinu pisanja komentara i svega ostalog. Pismenost i obrazovanost.
Ne sumnjam da obrazovane osobe su svojom retorikom itekako zlo mogle činiti, ipak su ih oni neuki, neobrazovani i priglupi vazda pratili.

Obrazovanje, obrazovanje, razvijanje kritičkog mišljenja.To je budućnost.To je ono što svijet spasava…

Historija je prepuna zločina, strave i užasa. Ljudski monstrumi su uvijek postojali. Od Nerona i Kaligule pa preko Hitlera i nadalje. Mislili su da su iznad svih, da imaju pravo da biraju ko će živjeti a ko umrijeti, bez trunke empatije i ljudstva u sebi. Pokrenuli su lavine užasa. Njemačka je željela arijevsku rasu, Srbija je htjela veliku Srbiju, Isilovci žele islamsku državu. Ideologije i užasi koji idu s tim. Ideologija i ideja iznad čovjeka. Iznad ljudstva koje mora i treba biti najviši cilj svakog čovjeka. Da, postoje monstrumi, ljudi koji ne mare za osjećaje, koji nemaju empatiju, koji samo imaju oblik čovjeka a ništa ljudsko. Postoje takvi, naravno. Ali šta je sa drugima?? Šta je s onima koji nisu psihički defektni na takav način? Zašto oni šute i nose teret monstruma? Zašto se povode za njihovim bezumnim okrutnim ciljevima? Kamo razum? Kamo razum?

Srebrenica se desila. Svirepo su prevarili Ramu da zove svog sina u smrt. Ne može se reći životinjski jer životinje nisu sposobne na svirepost i lukavost. Ne može se reći zvjerski jer nijedna zvijer ti neće ponuditi čokoladu da bi te potom zaklala. Srebrenica je sjećanje na ono što mogu izopačeni umovi učiniti. Umjesto da bude opomena, da od jeze i straha spuštamo glavu pred tom opomenom… stavljaju se veta. Zarad pomirenja? Sakrit travom sve one bijele spomenike i presječene živote, Rusijo? Sakrit majke što i danas dan oplakuju svoje najmilije? Staviti sve pod tepih i igrati se žmire? Praviti se lud, praviti se blesav? To se sad zove pomirenje? To se zove budućnost?

Njemačka je denacifikovana. Kad će Srbija biti? Zar da danas neko upire prst u nekog mladog nijemca koji nije bio ni živ kad su drugi činili zločine u njegovo ime? Zašto bi on odgovarao za tuđe grijehe?NE! Zar danas mora se upirati prst u Srbiju i njezinu omladinu? Nije mi jasno. Nisu mi jasni ti studenti koji su otvoreno tražili da se ne usvoji rezolucija o Srebrenici. Zašto prihvataju tuđi zločin na svoja leđa? Ne, nećete se riješiti oznake genocida tako što ćete zatvoriti oči i uši. Riješit ga se možete samo ako uprete prstom u one koji su krivi i operete ruke od užasa koji vam krivci stavljaju na leđa. Zašto da cijela nacija dahće pod teretom onih koji su bili monstrumi? Zašto samog sebe ni krivog ni dužnog praviti krivim svjesno i namjerno? Kamo razum? Kamo razum????

Postojala je nada u meni da će prihvatiti tu deklaraciju o Srebrenici. Da ćemo se pomjeriti s mrtve tačke, da će vrijeme koje je prošlo razbistriti vode i da će krenuti ta budućnost. Ali ovo je korak nazad. Ovo je korak u prošlost. Hvala ti, Rusijo na ovome. Hvala ti što nas hoćeš da pomiriš.

Nisam baš najbolje. Možda hormonalna stvar, tješim se. Mora naletjeti. No, čini mi se da mi je loše pala ova informacija. Htjela sam znati, pitala sam sama svašta nešto. I ne znam zašto mi smeta to toliko. No, saznanje da je on zapravo bogat, da ima puno više nego što sam pomišljala, me baš rastužilo iz nekog razloga. Nikad nisam marila za novac, mada sam uvijek težila tome da jednog dana ga imam dovoljno da mogu sebi urediti život na lijep način. Možda mi to smeta jer mi je prije bio bliži… Nekako sad kao da je odskočio. Sad kad pomislim na one trenutke kad sam mu kukala oko toga, nekako me … stid. Ne znam… Valjda sam se uvijek nekako osjećala inferiorno naspram njega. Smeta mi kad kritikuje bilo koji djelić mog života. Još on to radi na jedan divno uvredljiv način-čudi se. U srž me pogodi. Želim mu sve najbolje i najljepše, a opet kao da me dotakne ono što on ima. Ne novac, nego taj život. Takav. On radi ono što voli, ima sve kako je on želio. Ima čak i mene onako kako je želio. Ja njega nemam onako kako sam željela. Možda se zato osjećam ovako, želim mu sve najbolje ali ne sa mnom po strani. Ne znam. Opet mi je dalek i nepoznat. Tako dalek.

Ali on ima i iskustva, imao je vremena. Pobogu, ja sam tek na početku, tek trebam da gradim svoj život, svoju budućnost. Je li on imao sve sređeno u mojim godinama? Sigurno ne. Za mene tek počinje, i biće divno. Sva nova iskustva koja će me oduševljavati. On je to prošao, a meni tek dolazi.

Da, da… Opet one moje shizoidne fantazije krenule da se roje po glavi. Opet sam zaboravila realni trenutak i odletjela u snove i zamišljanja. Umišljanja. Opet čeznem.

Ne! Ne! Nećeš tim putem! Zaustavi se. Kud si krenula? Stani. I najgore i najbolje, nebitno je. Nije tvoje. Ti hodaš svojom stazom, ne tuđom. I kad bi sutra kralj stavio srce pred tebe i htio te učiniti kraljicom, to nije tvoje. Tvoje je samo ono što ti napraviš i uradiš. Što ti postigneš. A tek si počela i gledaj koliko si već napravila! Sa tim svojim blentavim srcem koje vazda ubrzano lupa i zasipa te emocijama, opet si bila jaka i postigla toliko toga. Nisi skrenula sa staze. Zastajala ali ne skrenula. Ajd dalje. I sikter!

Juče zabilježih djelić misli pa sad kontam da uopće nije loše voditi ovako evidenciju, da ostanem na ovom putu kojim zakoračih.

Opet ne želim da trčim pred rudu. Ne želim da imam liste niti šta bih morala činiti, niti kako se ponašati niti perfektnu zamisao o savršenom životu. Samo djelići navika da se mijenjaju. Samo dijelići misli da se prilagođavaju jednom pozitivnijem gledištu.

Polako i oprezno, nježno i blago. Onako kako bih s najdražim prijateljem se ophodila. Pročitah negdje nešto lijepo. Ne sjećam se tačno kako je išlo ali opisano je kada nekoga volimo i bitan nam je, nikad ga ne bismo ponižavali, nikad mu ne bismo govorili da nešto ne zna, uvijek bismo ga podržavali i isticali mu vrline itd itd. E sad, zamisli da je ta osoba – ti sam. I zamislila sam. Ta osoba sam ja. Ko mi je bitniji od mene same? Zašto sam onda tako okrutna prema samoj sebi? Zašto sebi tražim mane, zašto sebi ne opraštam, zašto sebi ne želim dobro, najbolje? Zar nisam uvijek prijateljici davala savjete o tome kako će se nositi sa problemima, zar je nisam tješila i objašnjavala joj kako nije ona kriva kad nešto krene naopako? Zar nisam uvijek drugima govorila da su divni baš takvi kakvi jesu i da pozitivnost je ono što druge privuče? I mislila sam to! Dakle, šta čekam da počnem samoj sebi to govoriti ? Analogno, sve to vrijedi za mene. 🙂

E sad, o onim mini daily sitnicama :D. I dalje se držim onog JUST DO IT. Ustajem u 8, ostavila sam otvorene zavjese tako da me sunce istjera iz kreveta, pa je to lakše. Onaj ko se borio sa lošim raspoloženjem, zna kako je primamljivo ne ustajati iz kreveta po cijeli dan i ne suočiti se s bilo čim. E taj dio sam uspjela prevazići. Ono od juče, vrijedi i za danas. Zadnjih nekoliko dana sam odlučila i da ubacim fizičke aktivnosti. Ne trebaju mi upale mišića niti neki ekstremni treninzi, dosad me to svaki put zeznulo-liste i planovi oko  toga šta i kako da radim. A onda ne uspijem pratiti tu perfekciju i opet padnem duhom. Zato sam se odlučila na blažu verziju. Vožnja bicikla predveče da udahnem zraka i tek da se blago umorim mi super gode. Čak i snu.

Bolje mi je raspoloženje, i samim tim mi ide i učenje. Ne razmišljam koliko još imam ispita, niti kad ću i šta ću. OPET ne pravim listu. Samo sjednem i čitam, razmišljam i ponavljam ono što čitam. Lakše je tako, bez pritiska.

Hm, jesam li ja to pronašla način konačno budem sretnija i zadovoljnija? 🙂

Odlučila sam da budem sretna. Da napravim svoj život što mogu boljim. Vjerovatno zvuči kao kliše ili kao nešto prelako rečeno, ali nije. Još od srednje škole nekako sam uvijek trčala u tamniju stranu života, misli i reagovanja. Činilo se privlačno, mistično. Biti Goetheov Werther. Nisam bila toga svjesna. Analizirajući sve dosadašnje moje odluke, moja razmišljanja o mnogo čemu i inače moj život, shvatila sam. Ili sam samu sebe pravila nesretnom ili zaista jesam bila depresivna. Lakše mi je prihvatiti činjenicu da sam sama imala uticaja na to. Na tome mogu raditi. Tako da ove riječi i čvrsto vjerovanje u njih: želim biti sretna!, su ogroman korak za mene.

MNOGO toga moram popraviti. MNOGO toga mi treba da bih zaista bila sretna. Pri tome ne mislim na konkretne stvari; novac, izgled, ljubav, prijatelji itd. Mislim na moje viđenje svih tih stvari. Prihvatanje realnosti,prihvatanje onog što ne mogu promijeniti a poboljšati ono što mogu.

Odmah moram da spriječim euforiju i ogromne želje i snove, jer ako ih ne ostvarim, ništa od moje odluke o sreći. Počinjem od dana. Dan po dan. Male stvari. Kao što NIKE reče:just do it!

Znalo se desiti da mi je mrsko ustati iz kreveta, počešljati se, umiti. Jedva se natjeram pljusnuti se po licu vodom. Hodam u pidžami ili nečemu što sam nabacila na sebe a ni na šta ne liči. Pa onda mi se ništa i ne radi niti mi se izlazi iz kuće.

To je prvo što sam počela mijenjati. Umjesto da razmišljam hoću li ili kad ću, samo ustanem. Umjesto da odmahnem u ogledalo, bez previše razmišljanja samo uzmem gel za umivanje i lijepo se umijem. Pa stavim kremu. Pa se počešljam, namjestim lijepo kosu. Pa dodam rumenila na obraze i labelo na usne. Pa nađem nešto, i ako mi se sviđa, ispeglat ću pa obući. Jednostavno, uradim. Možda sitnica za nekoga, i nešto uobičajeno. No, to je djelić mog oporavka. I ponosna sam na sebe zbog toga. Ne mislim previše ni da je to sitnica, uživam u toj mini dnevnoj pobjedi. Dan po dan. Oporavljam svoju dušu.

Prođe mjesec. Ne znam je li mi lakše ili teže. Ne znam je li mi gora misao da mu falim ili da mu ne falim. Drugarica mi kaže da nisam normalna. Da ne zasluzuje da mislim na to kako je njemu. A ja… Možda i ne zaslužuje. Ali, ljubav se ne zasluži…

Oteo si mi prošlost iz ruku… Ono što me grijalo, što me tješilo. Ono što sam njegovala kao najnježniji cvijet u srcu. Istrgao si mi iz ruku najvrednije što sam imala. Onaj sveti osjećaj da sam voljena. Onaj divni osjećaj velike ljubavi koja je veća od stvarnosti, veća od nas, veća od života. Uvijek sam imala tu misao, tu blagu misao koju bih na svaku ranu kao melem stavila- voljena sam kao što samo rijetki budu voljeni. Tvoj pogled kojim si me gutao mi je to davao, tvoji snažni zagrljaji, tvoji strasni poljupci. Tvoja pažnja. Tvoja vatra me grijala. Otrgao si mi nadu i budućnost, ali nisi mi smio zgaziti uspomene. U trenu, sa nekoliko rečenica, uzeo si mi sve.

Ne razmisljam, ne pitam se. Ne zelim krenuti tom stazom. Ne smijem. Raspast cu se.

16 dana kako ga nisam vidjela. 16 najdužih dana u mom životu. Bilo je preteško, skoro nemoguće reći mu da se nećemo više čuti. Dovoljno je bilo samo da kaže-“nemoj otići”, i ostala bih. Tražila sam samo da mi pokaže svoju ljubav u tom trenu, tog 20.maja kojeg nikad zaboravit neću. Nije je pokazao. Dok se meni lomilo srce, on je bio… hladan.  Sad sam “in a bad place”. Very bad place…