Author: svemocnaslabost

Čudan je to osjećaj… Prosto vidim da se ono što je počelo između nas za ovih mjesec dana polagano gasi… Ne želim, naprotiv… Ali ama baš ništa ne mogu učiniti gledajući tog svica kako gasi svoje svjetlo…

I tako, I’m back on the market, što bi rekli englezi. Nije da sam ikad zvanično otišla, a nije ni da sam sad baš “on the market”. Ali eto, izrazih se tako. Raščistila sam prilično duhove prošlosti, i željela bih imati nešto lijepo, mirno, zabavno, opušteno, neopterećujuće a opet uzbuđujuće. No, sve to dolazi s onom cijenom sumnji, pitanja, nadanja, očekivanja. Obuzdavanja samog sebe. Privučeš nekoga, bilo izgledom ili pričom, a onda slijedi baš taj dio- kad se pitaš je li još zanteresovan, je li manje zainteresovan, zašto je baš to rekao, zašto je baš to uradio, zašto se nije javio, pa kako ovo pa kako on. Iscrpljujuće…
Nemam pravi način nošenja s tim. Dovoljno sam zauzeta s raznim obavezama, sa hobijima tako da se ne radi o tome da sam dokona i nemam pametnijeg posla… Valjda imam tu tendencu da kontrolišem sve, a ne možeš nečije osjećaje kontrolisati. Te sumnje, ta moja neopuštenost, kvari ono lijepo. Kvari uživanje… No, kako se promijjeniti?

Dala uslov. Vrijeme da se naspavam. 😀

Prijateljstvo je često korišten pojam koji je meni nevjerovatno apstraktan. Hiperosjetljiva kakva jesam, primjećujem sve sitnice i nijanse ponašanja i lako se hladim od ljudi kad urade nešto što meni ne godi. Možda sam i previše očekivala pa onda se razočaram. Elem, vazda sam puno očekivala i vazda se razočaravala u prijatelje.

No, upoznah nju, bila je drugačija, privržena, dobra, draga, lijepa. Postadosmo prijateljice i po prvi put u životu sam mogla reći da zaista imam prijateljicu. Ne poznanicu nego baš nekoga za koga možeš reći da je tu za tebe.

E sad…, ima jednu manu koju ja inače ne trpim kod ljudi, ali njoj je trpim hehe. Naime, strašno kuka! Izgleda lijepo ali uvijek nalazi sebi mane i komentariše ih. Onda ja moram da joj objašnjavam da to nije tako. Kakav god da je stres, recimo oko fakulteta, ona to uveliča jedno pedeset puta. Oko neke sitnice napravi paniku, zove i jada se pa je moram tješiti i objašnjavati da to nije strašno što na kraju i ispadne najobičnija sitnica. Kad je imala problem s drugom prijateljicom pričala je o tome dugo i naširoko stalno se iznova vraćajući na tu temu. Dovoljno smo bliske da možemo jedno drugoj reći sve pa time se neće ona naljutiti ukoliko joj kažem da je dosadila s tom temom heh. Međutim, naporno je. Stalno nekoga dizati, stalno slušati kuknjavu, i to nerealnu kuknjavu, gdje nema potrebe za njom.

Pošto sam direktna, mnogo puta sam joj skrenula pažnju na to, ali ne možeš nekoga promijeniti… Ne vidim da to ona može promijeniti, a prilično je iscrpljujuće u međuljudskim odnosima … Kao realan pokazatelj situacije je to da zadnjih mjesec-dva otkako se meni desilo toliko toga ja nijednom nisam zakukala ni na šta i da pokušavam pronaći put i načine rješavanja nagomilanih problema, a da sam slušala kako je njoj teško oko nekih stvari i problema koje ja imam pomnoženo sa 10.

Ne znam, nekako sam umorila se od te priče. Ne znam kako se postaviti. Volim je, voli i ona mene, ali mi fali energije za njenu konstantnu dramu. Treba mi pozitivnog, treba mi opuštenog, treba mi nehajnog heh. Ne mogu da trpim ničiji grč… Ne znam fkt šta da mislim i radim…

p.s. Zašto osjećam grižnju savjesti zbog ovog posta… heh

Dobila sam auto. Sad sam motorizovana :D. Biće mi lakše mnogo štošta,heh.

Jedan ispit manje, možda ja ovo s faxom i uspijem nekako riješiti.

Slušam jazz. Godi mi.

Kaže mi frendica-nisu za tebe ovi naši obični momci, tebi treba neko drugačiji, poseban… Hm, ne znam šta na to misliti. Uvijek su mi nekako ljudi govorili da sam drugačija. Nije to nešto što bih shvatila kao negativno niti pozitivno. To su mi govorili ljudi koji su me “gotivili” i družili se sa mnom. Jednostavno, kao neki opis mene. Ne uklapaš se u svoj ambijent-to mi je rečeno. Prijateljica iz gimnazije me srela poslije nekoliko godina i baš smo počeli priču o tim starim danima i njen je komentar bio na sličan fazon. Ranije sam se silno trudila prilagodit svima i zbrisati to “drugačije”, moje drugačije misli, ponašanje i priču. Sad prihvatam to kao dio moje ličnosti. Zašto da se ja mijenjam? Nisam nikakav osobenjak pa da odudaram od ostalih. Ta finesa koju mi dodaju može samo biti nešto pozitivno. A napokon, uvjerila sam se koliko me ljudi vole i cijene sad kad se sve desilo oko bolesti. Komentari koje sam čula o sebi su me uvjerili da ljudi ipak vide i cijene vrline koje izgleda imam haha.  Pih, krećem u neko hvalisanje. Valjda pokušavam reći da je najbolja verzija čovjeka onda kad prihvati sebe u cjelosti i ne pokušava prilagoditi svaku sitnicu drugima. Te sitnice, osobnosti su ono što ga čini individuom.

Sjedim, slušam Plavu Pesmu od Smaka i plačem. Umro Boris Aranđelović.

Ne znam ja Borisa a Smak najbolje znam po toj pjesmi plave boje koju mi je on nekad poslao.

Sebično, neuviđavno i van mjesta, a imam utisak kao da mi je ovo poruka još jedna s neba – prošlosti je kraj. Plačem prvi put nakon toliko vremena. Nikad više on meni neće slati pjesme. Nikad više neće biti Plave Pesme, nikad je više Boris neće pjevati.

Sve se mijenja. Sve je drugačije. I treba biti ovako, znam. I bolje je ovako milijardu puta, znam. Sve ide onako kako treba ići, znam.

Al’ srce se steglo, ne da disati. Dopustit ću sebi koju suzu, svako zaslužuje minut šutnje pa i moja umrla prošlost…

Danas sam opet stala na vagu i vidjela da sam dobila još na kilaži. Apetit mi je nevjerovatan i stalno  njuškam po kuhinji šta bih mogla pojesti hehe. Osjećam se tako pozitivno i dobro. Toliko konflikata je nestalo iz mene, toliko krivnje, toliko nedoumica.
Juče mi je jedna žena doviknula- curice, jedeš li ti išta? Okrenula sam se ka njoj i samo rekla- curica je bolesna. Onda se ona našla u neobranom grožđu i stala izvinjavati, kao ona je mislila da ja to zbog mode… Nije me povrijedila. Naučila sam da ljudi mogu biti tako neuviđavni i trpati nos gdje mu nije mjesto.

Nekako sam mirnija. Staloženija. Blaža. Uredila sam svoj prostor življenja da je sve onako kako volim. Blista i redom i čistoćom, a i mojom kreativnošću hehe. Nekako imam veću želju za redom u životu trenutno. Možda jer na to mogu uticati pa mi to daje osjećaj kontrole i mira.

Brinem se mnogo o tijelu. Više nego ikad prije. Nokti mi izgledaju sjajno, koža isto. Mljackam se losionima, i špricam parfemima po cio dan hehe. Smiješno kako odjednom mi je do toga. Kao da sam zavoljela svaki aspekt sebe i želim da ga vidim u najboljem izdanju.

Malo mi je to i čudno, umjesto da budem u nekom tugovanju, depresiji, da mi bude loše ili nešto slično, ja zapravo kao da sam sad pronašla neku snagu i volju kakvu nikad nisam dosad imala u životu, bar ne često. Kao da su mi otvorila vrata umjesto zatvorila. Je li to moj neki odbrambeni mehanizam, je li to zapravo odraz toga da napokon znam šta mi je smetalo u životu, je li to olakšanje što znam da sam jaka i zdrava psihički i da sad mogu da se obračunam sa fizičkim… Što god je, za sada, ova moja bolest mi nije nanijela zlo. Otvorila mi je um. Ne znam šta će biti dalje. Zasad je ovako.

Stigla sam kući. Terapija djeluje. Osjećam se dobro.

Niko ne voli dobiti dijagnozu. Pogotovo hronične bolesti, nečega što ti postane treće ime, kako mi reče jedna ljubazna gospođa u bolnici. No, čini mi se gore je ne znati. Nisam bila ok. Nisam bila uredu. Mučilo me, nedefinisano, potmulo.Više mi nije iza leđa, sad je ispred mene i mogu uzvratiti udarac. Gledam ovo kao početak ostatka mog života. Mnoge vode su se razbistrile za ovih mjesec dana. Prije svega, sad znam. A onda znam i koliko me ljudi vole i cijene. Dobila sam neviđenu podršku sa svih strana. Osjećaj je divan kad vidiš da si ostavio utisak i na ljude s kojima nisi bio intenzivno u kontaktu. Znam i da imam prijatelje koji bi za mene učinili sve. Nisam to znala na ovaj način do ove “nevolje”. O porodici da ne pričam. Sve mi je to pomoglo. I baš sam ok i pozitivna. Nije bilo lako, pretrage, pregledi, neki mučni, teški, te pripreme. Sve sam izdržala smireno i sa strpljenjem. Osjećam i ponos zbog toga. Osjećam neku novu snagu.

Takođe sam shvatila i da onaj za koga bih sve ja učinila ne bi za mene. Konačno je prekinuta ta pupčana vrpca, za sva vremena. Nikad se ne može halaliti ako te neko ostavi bez podrške u teškim trenucima, kad ti je zdravlje u pitanju. Nema tog ponosa i inata koji bi te spriječili u tome da se odazoveš voljenoj osobi u njenom bolu. A on je bio ponosan i oglušio se. Tako da više nije dio mog života. Nikad više. Više mi nikad neće biti potreban, jer sam ovo prošla sama, bez njega. Novo poglavlje na svaki mogući način.

Fakultet je na rubu. Nije mi sad stalo do toga. Pokušat ću šta se može. Ako sustignem, sustignem. Tako je kako je.

Sad slijedi prilagodba, malo drugačiji stil života. Rodtelji su 50000% uz mene na svaki mogući način. Oko svega. Polako se vraćamo normali.

I tako. Show must go on. But my smile still stays on 🙂

 

Izgleda da ipak nije bilo do mene…. Dok tipkam ova slova, lezeci u bolnici, razmisljam… Ipak nije bilo do mene. Do moje licnosti. Nego do bolesti koja je kolo igrala u meni. Crohn podmukli. Bar sad znam i mogu se boriti. Jaka.

Skrit cu te u snove. Tu cemo se igrati. Smijati. Zeljeti. Grliti.

Tu cemo biti bliski. Tu cemo biti vjecni.

Skrit cu te u snove. Ogrnut cu te toplinom svog tijela i prihvatit ces me kao dio sebe.

U snove cu te sakriti. Tu cemo plivati i roniti.

Sakrij se u snove. Siguran i sretan.

Kao melodija. Kao pjesma.

Kao iluzija.